U žrvnju komunističke svakodnevice

Knjiga Komunizam i čovjek. Odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj (1958–1972) hrvatskoga povjesničara Josipa Mihaljevića (Livno, BiH, 1983) prerađena je i dopunjena autorova disertacija. Povjesničarskih, znanstvenih radova koji bi tematizirali isključivo hrvatski prostor u području i sadržaju kojima se knjiga bavi, ističe autor, u Hrvatskoj nema. Stoga je ovo pionirski rad. S druge strane, postoje radovi koji tematiziraju širi, jugoslavenski prostor, ali „najveći dio istraživačkih ciljeva ovog istraživanja nije u tim istraživanjima ni okrznut“. Glavni cilj Mihaljevićeve studije jasno se razabire iz podnaslova, a bio bi pokazati „kakav je bio odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj u razdoblju od 1958. do 1972. godine“. Budući da je riječ o veoma složenu, pa i zamršenu pitanju, autor, da bi izbjegao jednostranosti i površnosti, postavlja i tri pomoćna istraživačka pravca, koji zajedno s dopunama čine osnovna poglavlja knjige: prvo, utvrditi kakav je bio odnos pojedinca i vlasti u teoriji; drugo, pokazati kako se izražavao taj odnos u praksi; treće, odgovoriti na pitanje kakvu su ulogu u tom odnosu imali tadašnji mediji.

Ukratko, budući da u kratkom prikazu ove voluminozne knjige od šestotinjak stranica velikoga formata nije moguće zahvatiti mnoge aspekte navedenoga odnosa, mi se kao i autor usredotočujemo na „pismena obraćanja građana tijelima vlasti i ‘polugama’ sustava te reprezentantima vlasti, a u vezi s povredom njihovih prava i problema koji su se pojavljivali u svakodnevnom životu“, dok pitanje medija i cenzure ostavljamo za neku drugu priliku.

Žalba na Maršalat

Mihaljević ne piše knjigu kao ideološki protivnik, niti mu se ikad događa odmak od strukovnjačke rigoroznosti. Štoviše, jasno je u uvodu naznačio svoja osnovna historiografska polazišta, svoj odnos prema definiciji totalitarizma koju preferira, njegovoj pojavnosti u istraživanom razdoblju, ali i jasno opredjeljenje da „prošla stvarnost čovjeka koji je živio u komunizmu nije samo povijest represije države, odnosno represije vlasti nad pojedincem, iako je život pojedinca njome u velikoj (možda i najvećoj) mjeri bio determiniran... Osim same represije, u žarištu su interesa i različita djelovanja pojedinca, njegova komunikacija s vlastima, njegove svakodnevne prakse, način ishođenja njegovih prava... jer je većina stanovništva svugdje, pa tako i na ovim [hrvatskim] prostorima, pripadala kategoriji ‘malih ljudi’, ljudi koji su živjeli svoje ‘male’, najčešće teške živote isključene iz povijesne znanosti.“ Takav pristup temi svakako je vodio znanstvenom interdisciplinarnom analiziranju i interpretiranju građe, a u tom poslu Mihaljević je ostvario maestralno štivo i kao znanstvenik, i kao narator, što je rijedak slučaj u hrvatskoj historiografiji.

Mi koji se sjećamo života 1960-ih godina u bivšoj državi znamo da je postojala institucija Maršalata. Bila je to svojevrsna prijetnja kad bi očajan čovjek, zakinut, ponižen i obezvrijeđen, usprkos osionim birokratima, nesavjesnim činovnicima i bahatim društveno-političkim radnicima odnosno političarima (kako se danas kaže), zaprijetio toj bratiji da će se „žaliti na Maršalat“, što je značilo osobno predsjedniku Josipu Brozu Titu (JBT). S takvom prijetnjom nije bilo šale! No, s vremenom, i ta je prijetnja postajala prazna puška. Ali, iznenađuje je koliko je Mihaljević pronašao primjera u svojoj minuciozno složenoj knjizi. Ipak, ljudi su se žalili, pa kud puklo da puklo!

Nakon prikaza – u drugom poglavlju pod naslovom Vlast i pojedinac u teoriji – teorijskih, ustavnopravnih, partijskih programskih osnova socijalističkoga poretka u FNRJ/SFRJ i SR Hrvatskoj te odredaba međunarodnih konvencija o temeljnim pravima, Mihaljević se u trećem poglavlju, Vlast i pojedinac u praksi, da tako kažemo, približava neposrednom životu i u potpoglavlju Problematika svakodnevice obiljem primjera pokazuje stvarni odnos vlasti i pojedinca.

Veoma je dug niz tema i problema s kojima su se radni ljudi i građani (kako se tada govorilo) obraćali raznim tijelima, od općinske, preko republičke, do savezne razine, mjerodavnima za rješavanje njihovih predstavki. Bile su to ponajprije pritužbe, žalbe i molbe građana, a autor je uzimao u obzir i interpretirao analize i izvještaje raznih komisija za predstavke, pojedinih partijskih službi te administrativnih organa koji su opsluživali djelatnost istaknutih rukovodilaca, predsjednika Republike, Sabora, Predsjedništva SR Hrvatske. Već naslovi pojedinih skupina problema jasno ukazuju na što su se odnosile predstavke građana: stambena i radna problematika, socijalna zaštita, imovinskopravni odnosi, problemi u radu uprave i sudstva te politička i nacionalna pitanja.

Iako su se ondašnja država i privreda u istraživanom razdoblju, kako navodi autor, iznimno trudili da koliko-toliko zadovolje potražnju za stanovima, rješavanje tog problema uvijek su pratile razne kontroverze i kršenja zakonitosti, a nedovoljan stambeni fond još je više otežavao situaciju. Osim vlastitoga problema građane je osobito smetala socijalna nejednakost i nepravda, jer, kako je autor ustanovio: „... kod jednog manjeg dijela građana postojao je višak stambenog prostora o kojem mjerodavne službe nisu vodile računa. Bilo je slučajeva da su jedna ili dvije osobe posjedovale i peterosobne stanove, a da čak nisu plaćale ni višu stanarinu. U ovakvim slučajevima općine nisu koristile pravo propisano u Zakonu o stambenim odnosima.“ Ili, s druge strane, često su se pritužbama javljali vlasnici stanova u kojima su boravili ljudi sa stanarskim pravom. Autor navodi primjer iseljenika iz Splita koji se htio vratiti i nastaniti u jednom od svoja četiri stana. Žalio se predsjedniku Sabora i iako su u općini Split njegovu molbu smatrali opravdanom, nisu joj mogli udovoljiti objašnjavajući „da su stambeni problemi na području grada još (...) uvijek toliko teški, da općina nije u stanju da ih riješi, jer za njihovo rješavanje nema namjenskih sredstava“.

Najteži oblici sporova koji su izazivali podnošenje predstavki bila su prisilna iseljavanja stanara, deložacije, koje su provodila sudska i upravna tijela vlasti. Analizirajući pritužbe pristigle Birou za predstavke i pritužbe Izvršnog vijeća Sabora, Mihaljević je ustanovio da su „sudovi u pravilu bili dovoljno obazrivi kod provođenja ove, u stanarskom smislu najoštrije kazne, odnosno republička pravosudna tijela nastojala su da se ova najbolnija pitanja obavljaju na što lakši način“. Ipak, deložacije koje su provodila upravna tijela bile su i drastične i nehumane. Uz neprimjereno ponašanje tijekom deložacije („Što se ženite kad nemate stana!“) Biro spominje slučaj iz 1963. kada je „općina Maksimir usred zime deložirala radnika, njegovu ženu i dvoje djece od četiri i dvije godine na ulicu, na temperaturi od -20^o C“!

Nakon stambenoga problema najveći broj žalbi i predstavki događao se u području zapošljavanja. Osobito su se žalili nekvalificirani radnici slabijeg imovinskog stanja, siromašni seljaci, obitelji s velikim brojem članova te nova skupina mlađih stručnih kadrova koji su završili srednje stručne škole i fakultete u drugoj polovici 1960-ih. Posljednjima je osobita prepreka bio nedostatak radnog iskustva. Često su odbijani u radnim organizacijama uz komentar da im stručnjaci nisu potrebni i da im je diploma „viza za inostranstvo“.

Emigracije iz
„socijalističkog raja“

U golemu broju žalbi zbog anomalija u zapošljavanju isticani su korumpiranost mjerodavnih kako u privredi, tako i u upravi: posao su prije dobivale dobro situirane osobe, oni koji su imali korisna poznanstva, utjecajne prijatelje, koji su mogli podmićivati i na druge nepoštene načine dolaziti do radnoga mjesta. Potkraj ispitivanoga razdoblja sve se češće javno isticalo kako su za mnoge rukovodioce u privredi „partijska pripadnost (članstvo u Savezu komunista) i politička podobnost (prema ocjeni Saveza komunista)“ za njihov izbor i reizbor bili „odlučniji nego njihova stručnost i sposobnost“, ali ta kritika nije mogla pridonijeti promjeni stanja.

Za razdoblje koje analizira autor je istaknuo, prvo, da se „problem nezaposlenosti 1960-ih stalno povećavao zbog stalnog priljeva seoskog stanovništva u gradske sredine“ i, drugo, „privredna reforma i okretanje tržišnom tretiranju proizvodnje uzrokovali su povećanje broja otkaza i nove socijalne probleme“. Građani su u takvoj zbilji pokušali potražiti posao u inozemstvu. No granice Jugoslavije bile su do početka 1960-ih čvrsto zatvorene „jer je komunističko vodstvo držalo nedopustivim da građani jedne socijalističke zemlje, koja je toliko isticala radničko samoupravljanje i vladavinu radničke klase, odlaze trbuhom za kruhom u zapadne kapitalističke zemlje“. Zbog toga su počeli ilegalni prelasci granice. Autor je pronašao podatak da je „u 1957. godini iz Jugoslavije u zapadne zemlje pobjeglo 21.215 osoba, što je u odnosu na 1956. bilo povećanje od 9.226 osoba“. Istodobno, broj osoba koje su podnijele zahtjev za legalno iseljenje bio je oko 250.000, od čega za SAD oko 120.000. Kako je broj ilegalnih odlazaka rastao, a rastao je i broj zahtjeva za legalni odlazak (1963. iznosio je 28.120), vlast je „ne mogavši drukčije riješiti situaciju, na kraju ipak otvorila granice, čime je sebi olakšala pitanje nezaposlenih, a ujedno dobila stalan priljev deviznih sredstava“.

Mihaljević je istražujući po arhivima zapazio i drugu pojavu: podnošenje molbi i predstavki građana koji su već bili na radu u inozemstvu te su „tražili posredovanje u cilju povratka i zaposlenja u zemlji. Neki zaposleni u inozemstvu pisali su predsjedniku Titu i žalili mu se što su morali napustiti zemlju te su izražavali želju da se vrate ako im se osigura zaposlenje“.

Natječaji za zapošljavanje bili su stalni izvor nezadovoljstva tražitelja posla. Žalili su se pismenim predstavkama na to da su natječaji samo formalnost, raspisani za osobe koje će biti zaposlene pa da su čak i uvjeti prilagođavani za njih. Komisije za predstavke i na najvišoj razini raspravljale su o ovom problemu: „Već početkom 1960-ih radile su se analize tog problema te se govorilo da postoji osnovana sumnja da se prima mito i da ima ‘ozbiljnih prigovora povodom zapošljavanja mimo nadležnih zavoda, pojava da pojedinci zapošljavaju svoje rođake i prijatelje’.“ I Komisija za predstavke i žalbe CK SK Hrvatske raspravljala je o tome problemu zaključivši kako je „velik broj žalba upućivao na nedovoljnu humanost i brigu za čovjeka, što se pojavljivalo kao sustavan problem“. A toliki broj žalbi ujedno je pokazivao da su „građani bili svjesni da je partijska vlast u praksi ipak najviša, odnosno najučinkovitija vlast“.

Zaključujući temu o zapošljavanju Mihaljević kaže: „Većina građana koji su pisali zbog problema zapošljavanja izražavali su mišljenje da u socijalističkom samoupravnom sustavu mora postojati neka instancija koja im može osigurati ustavno pravo na rad, a većinom su tu instanciju vidjeli u samom vrhu državne i partijske vlasti. Kako velika većina nije mogla, niti je tim obraćanjem poboljšala svoju situaciju, neki su od njih u pismima izražavali nezadovoljstvo, kritizirajući sustav s prijetnjom da će se odati kriminalu i sl.“

Uz niske plaće ili umanjivanje zarada bilo je i neprihvatljivog ponašanja direktora, što je izazivalo i štrajkove ili obustave rada, kako se tada govorilo. Autor tvrdi da je u razdoblju od 1958. do 1969. bilo oko 2.000 štrajkova: „Po svojim rezultatima štrajkovi u Jugoslaviji bili su u velikoj mjeri i uspješni. U 58,7% slučajeva radnički su zahtjevi bili u potpunosti zadovoljeni, u 19,9% djelomično, dok su u 23,4% bili nezadovoljeni.“

Iako je bilo proklamirano načelo „svakome prema radu“, ono nije moglo biti dosljedno provođeno. Nezadovoljstvo je izazivala spoznaja da se u jednim organizacijama radnicima za približno isti rad, s istom stručnom spremom, iskustvom, zalaganjem i radišnošću isplaćivala i veća plaća i viškovi koji su mogli iznositi i nekoliko plaća. „Osim toga“ – nastavlja Mihaljević – „takvi bi brže dolazili do stanova, a pri kraju radnog staža bili bi sigurni da će i nakon umirovljenja, a prema prosjeku svojih primanja tijekom posljednjih deset godina, imati i veću mirovinu.“ Suprotno tome, onaj tko je radio u materijalno slabije stojećim radnim organizacijama „mogao je biti natprosječno sposoban i radin, ali njegovi radni učinci nisu imali povoljnijeg odraza na njegovu mjesečnu plaću, niti je, bez mukotrpnog i dugog čekanja, mogao riješiti svoj stambeni problem.“

Diskriminacija Hrvata

Pokazali bismo još jedan vid komunikacije građana s vlašću, koji je naročito došao do izražaja za vrijeme i nakon slamanja Hrvatskoga proljeća: anonimne predstavke o međunacionalnim odnosima, društveno-političkim prilikama i uzrocima raznih drugih političkih devijacija. Nepotpisana pisma bila su jedino moguće sredstvo kritike unutarnje politike, vlasti i poretka „jer je u socijalističkoj Jugoslaviji u najvećem dijelu njezine povijesti provođena represija nad onima koji bi otvorenije izražavali nacionalne osjećaje ili drukčije političko mišljenje“. Kao ilustraciju, autor navodi anonimno pismo iz 1970. jednoga pripadnika ondašnjeg Sekretarijata unutrašnjih poslova i člana SK Hrvatske upućeno Centralnom komitetu SKH, Saboru i Izvršnom vijeću Sabora, u kojem iznosi svoje viđenje i mišljenje o uzrocima šovinizma, koji je tada bio osobito prisutan u društvu. U pismu stoji: „Ja bih vam otvoreno mogao reći da veliki dio šovinizma, razdora i nacionalne mržnje širih razmjera leži u službi unutrašnjih poslova. Naime, oko 65% radnika te službe su Srbi. To je rezultat rata i posl[i]jeratne Rankovićeve politike. Sada Rankovića u toj službi više nema, ali ima malih Rankovića, koji i dalje vrše diskriminaciju Hrvata u toj službi... Nemojte zaboraviti da u toj službi ima dosta školovanih i vrlo sposobnih ljudi-Hrvata, ali on nije te nacionalnosti i smatraju da je nepovjerljiv da dođe na rukovodeće mjesto u organu... Ja mislim da bi već jednom toj politici trebalo stati na kraj i realno jednako slati Srbe i Hrvate u školu i postavljati ih prema sposobnosti i da budu u Hrvatskoj barem 60% zastupljeni Hrvati, a ostalo Srbi. Nemojte zaboraviti da sve to vide i ljudi i van naše službe i da zbog toga neće doći u našu službu, jer u naprijed znaju da nikada ništa neće postići... Naš građanin koji to sve zna ode na rad u inozemstvo i tako revoltiran to ispriča pred članovima ustaške organizacije, koji ga u tome podrže i ponude mu tobožnju demokraciju i da stupe k njima pa taj i nesvjesno pristupi. Međutim, da je ta osoba baš u službi unutrašnjih poslova vidjela istinsku ravnopravnost među nacionalnostima imala bi i povjerenja u te ljude i nastojala bi da im pomogne, ali ovako sigurno da nema povjerenja i odmah negoduje neznajući šta sve tim stvara.“

Godine 1971, navodi Mihaljević, Centralnom komitetu SKH i njegovim tijelima uputilo je predstavke i žalbe „čak 2575 građana, što je bio dotad rekordan broj“. Među tim pismima bio je, također, rekordan broj anonimnih pisama, „a u prva tri mjeseca 1972. godine bilo je više ‘anonimki’ nego u cijeloj 1971. Sadržaj određenog broja ‘anonimki’ odnosio se na različite zloupotrebe, mito, korupciju i sl., ali rekordan je bio postotak (25%) onih anonimki čiji je sadržaj vlast karakterizirala ‘neprijateljskim’, odnosno ‘nacionalističko-šovinističkim’“.

Prema analizama u samim tijelima vlasti iskristalizirale su se dvije najčešće skupine anonimnih predstavki, a službeno su ih kvalificirali ovako: „Prva je pisana sa stajališta koja su u partijskoj Komisiji smatrali nacionalističkim ili šovinističkim i takva su pisma uglavnom pisali Hrvati. Druga kategorija bila su ona pisma pisana sa stajališta koja su u partijskoj Komisiji smatrana informbiro(o)vskim, odnosno etatističko-unitarističkim i koja su češće pisali Srbi. Drugih je pisama bilo više prije 21. sjednice Predsjedništva SKJ, a prvih poslije te sjednice.“

U obilju građe koju nam je povjesnik Mihaljević podastro u ovoj knjizi izdvojit ćemo i četvrto poglavlje Vlast i pojedinac „jedan na jedan“ (u teoriji i praksi). Popularnom poštapalicom „jedan na jedan“ sugerira se komunikacija pojedinca s najmoćnijom institucijom ondašnjega poretka – predsjednikom FNRJ/SFRJ, odnosno Josipom Brozom Titom. Mihaljević je u analizi Titove povijesne uloge, mjesta i ličnosti oslanja na interpretacije Zorana Đinđića (Jugoslavija kao nedovršena država, 2010) i Todora Kuljića (Tito: sociološko-istorijska studija, 2005), zatim poznate domaće i strane biografije JBT-a te razne članke koji tematiziraju vrijeme Titove vladavine.

Vrijedno je istaknuti da Mihaljević uspješno izbjegava jednostrane i simplificirane ocjene i stavove o JBT-u: „Neki autori zanemaruju ili omalovažavaju proučavanje bilo kakve druge povijesti Titove Jugoslavije osim povijesti Titove represije, dok su na drugoj strani oni koji Tita često ocjenjuju kao ‘najvećeg sina naših naroda i narodnosti’, koji je industrijalizirao i modernizirao zemlju i koji je uživao velik ugled u svijetu. Pritom spoznaja o načinu funkcioniranja vlasti, njezinu odnosu prema građanima, kao i svakodnevni život ljudi koji su živjeli pod tim režimom ostaje u magli općenitih i uglavnom paušalnih ocjena i jednih i drugih. No, dublja sociološko-historijska istraživanja otkrivaju da je ipak riječ o prilično kompleksnom režimu s mnogo proturječnih elemenata.“ Sigurni smo da je ovakav pristup, za koji se zalaže Mihaljević, i objektivan, i plodonosan, i znanstveno potentan i trebao bi se konzekventno i rigorozno primjenjivati na sva toliko izazovna i toliko slojevita razdoblja naše novije povijesti: monarhističku Jugoslaviju, Banovinu Hrvatsku, Nezavisnu Državu Hrvatsku, SFRJ, kao i današnju Republiku Hrvatsku. Samo u tom duhu ima smisla ona druga poštapalica da „povijest treba prepustiti povjesničarima“! Sve drugo i drukčije jest magla i voluntarizam.

Kako nemamo prostora za teoretiziranje o temi autoriteta, karizme, kulta ličnosti, Titove tehnike vladanja i njegova temeljitoga poznavanja psihologije masa, o čemu autor podrobno izvještava, navest ćemo nekoliko njegovih zaključaka. Prvo, kaže Mihaljević: „S obzirom na svojstva sustava i karizmu koju je Tito imao, nije se teško složiti s tvrdnjom da su mnogi ljudi zaista bili protiv njegova silaska s vlasti jer su u njega imali golemo povjerenje.“

Drugo: „Tito nikad nije uistinu poštovao princip vladavine prava i neovisnosti pravosuđa, nego je iznad toga stavljao volju političkih tijela kojima je on bio na čelu. Iako je bilo promjena u njegovu stavu prema neovisnosti sudstva, one su bile u prvome redu izraz taktičkog prilagođavanja trenutačnim političkim potrebama, pa je politička svrha u krajnjoj instanciji uvijek bila iznad principa trodiobe vlasti i vladavine prava.“

Treće: „Shvaćanje zakona kakvo je imao predsjednik SFRJ u najvećoj se mjeri odrazilo i na većinu građana Jugoslavije, koji su se u traženju nekih svojih prava češće pozivali na autoritet Josipa Broza Tita negoli na zakonske i pravne propise, čak i nakon njegove smrti.“

Nasljeđe
komunističkog mentaliteta

Mihaljevićeva knjiga jedna je od rijetkih analitičkih monografija o jugoslavenskom socijalizmu nastalih u Hrvatskoj poslije 1990. Iako je ograničena na razdoblje 1958–1972, to ne umanjuje njezinu obuhvatnost i konzistenciju. Ionako se bitno dogodilo u tom razdoblju, a sve poslije 1972. samo su refleksi tih zbivanja i procesa. Istaknuo bih da je Mihaljevićeva studija osobito dragocjena za sve one koji se smatraju sljednicima jugoslavenskog/hrvatskog socijalizma, dakle, za današnju ljevicu u Hrvatskoj. Namjerno ne pišemo hrvatsku ljevicu, jer će još proteći mnogo vremena dok se osvijesti zbilja iza te sintagme. Mihaljević je pokazao kojim putem i kako treba ići u analizi i interpretaciji socijalističke prošlosti, što nam ona ostavlja kao dobrodošlu baštinu, a što kao ozbiljnu opomenu za hod u budućnosti. Ili kako bi kazao njemački historičar Holm Sundhaussen: „U životu jednoga društva nema potpune slobode odlučivanja, nema nultog sata, ne postoji tabula rasa. Naslijeđe i teret naslijeđa uvijek su prisutni, nemoguće ih je lako ostaviti postrance. Za razliku od individue koji omraženo nasljedstvo može odbiti te tim činom opteretiti zajednicu, društva to ne mogu, pa makar bilo njihovo nasljedstvo neželjeno i opterećujuće.“

S druge strane, u uvodu je Mihaljević napisao da je ova knjiga povijest komunizma. To je velikim dijelom točno. Ali ovakvu povijest komunizma ne smije se uzimati kao predtekst za likovanje nad nečim što je već odavno mrtvo, nego kao predtekst za sagledavanje, osvješćivanje i kritiku naše stvarnosti kako bi se umanjile razne anomalije i olakšao život naših građana. Jer mentalitet se ne mijenja tako lako, a pogotovo ne brzo. Mnogi društveni problemi, o kojima čitamo u ovoj svojevrsnoj povijesti komunizma, prisutni su i danas u hrvatskom društvu. Posebno ona ista egzistencijalna stiska, strah i neizvjesnost za najveći broj ljudi, „malih“ ljudi, one mase, „isključene iz povijesne znanosti“, ali na kojoj povijest niče, raste i mijenja se!

Zato treba stalno upozoravati da nije, iako je važna, bitna država. Ona je formalno-pravna kategorija, za razliku od zemlje. Bitni su državljani, ljudi koji žele živjeti u zajednici koja je koliko humana, toliko i učinkovita.
Ni više, ni manje!